Select Page

Pamet u glavu, jezik za zube, dupe uza zid.

13. Feb 2012.

Dvojica prijatelja u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu razgovaraju… Razgovor ponovljen nekoliko puta prehtodnih meseci, sa nekolicinom izuzetnih ljudi za koje mogu da kažem da mi je velika čast da ih mogu nazvati svojim prijateljima… Odgovori variraju, ali se vrte oko manje više istih stvari u gotovo svakom slučaju…

– Hajde da napravimo jednu priču o onome što si radio prethodnih godina… Možda neki novi klinci pročitaju, možda naprave nešto novo… Hajde, red je da za par godina imamo kome ovo sve da “ostavimo”…

– Ne mogu brate… znaš i sam kroz šta smo prošli da bi napravili to što imamo… Neću da razmišljam da li će nekom pasti na pamet da mi zbog nekog teksta gde piše da lepo živim obije stan, “poseti” roditelje… Da mi neki zavidni kreten pošalje inspekciju, paralizuje me na par nedelja bez ikakvog razloga… Da čitam o tome kako sam lopov i tajkun, kriminalac a samo sam radio i zaradio… Ne mogu, posle svega nemam želudac za to, i ne treba mi to u životu, razumi me.

I razumem ga… Ih… Kako da ih ne razumem kada znam kroz šta su prošli i znam gde živimo… Znam kakvi smo… Ovde se uspeh nikome nikada nije praštao.

Pitate se zašto nema više uspešnih poslovnih priča, zašto ljudi ne pričaju svoja iskustva… Oni paranoičniji od vas, rećiće, sigurno ih je sramota kako su došli do prvog novca… Ne, nije stvar u tome… Stvar je vrlo jednostavna – ko god proturi glavu iznad mase rizikuje dekapitaciju, a raditi to zarad “opsteg dobra” nije vredno posledica.

Sam proces pravljenja nečega ni od čega u okruženju gde te gotovo svi posmatraju kao neprijatelja je dovoljno naporan, da ni ne pričamo o tome kada konačno to što pravite pokrenete sa nule, kada kreću uletanja i saplitanja sa svih strana… Jedna stvar mi nikad neće biti jasna… Razumem ljude koji naprave problem drugima ako iz toga izvuku neku korist… Ne podržavam, ali razumem… Ali ovde ljudi takve stvari rade da bi drugog vratili u blato zajedno sa sobom…

Takvi smo… i možemo da se lažemo… možemo da ignorišemo i pravimo se da nije tako, ali mislim da to neće dati dobre rezultate… Istorijski gledano, ignorisanje realnosti nam se nije pokazalo kao dobar scenario…

Jer najgore od svega je… vi možda i mislite da sve radite kako treba… ali propisi su takvi i tako organizovani da kako god radili uvek postoji nešto za šta ćete dobiti kaznu… samo ako neko dovoljno želi da vas kazni… O čemu pričamo? U ovoj zemlji ljudima dolazi finansijska inspekcija jer su kupili domen biznis karticom… Propisi kažu da se ona može koristiti samo za plaćanje troškova službenog puta u inostranstvo… Jedna od besmislica, a ima ih mali milion… Ali sve govore jedno – vas treba uvesti ponovo u prosek, vas treba ućutkati, vas treba umiriti, treba vam skresati krila – vi ste neprijatelj?!

I ne može tako doveka… mora neko da pokuša da promeni nešto… ali jasno je da je to bitka koja će prvo odneti mnogo žrtava, pa tek onda početi da daje makar i minimalne rezultate… A pošto “propovedam” da je primarni cilj održanje života po svaku cenu, prioriteti su jasni – nemojte biti topovsko meso. Neko mora, ali ne morate vi.

Jednu stvar ipak zapamtite… kada god mislite da držite sve pod kontrolom, ne krećete se dovoljno brzo… i kada god pomislite da zaista možete ceo svoj život isplanirati i da će sve biti kako ste zamislili, znajte da je to najgora zabluda koju možete imati… Stvari se dešavaju van vaše kontrole… veličinu ćete pokazati upravo u tim situacijama kada trebate stvari održati na okupu… kada ćete improvizovati, kada ćete se prilagoditi… To je najteže, a to je osnova svega…

Dobrodošli. Prvo pravilo, ovog našeg “Fight club”-a je:

Pamet u glavu, jezik za zube, dupe uza zid… i metak u cev.