Viktor Igo kaže – ni jedna armija na svetu ne može zaustaviti ideju čije je vreme došlo. Samo, znati kada je pravo vreme za neku ideju, zahteva mnogo znanja, iskustva, promišljanja i na kraju sreće. Za uspeh je potrebno da se mnogo različitih stvari poklopi.
Kada pričamo o tehnologiji, margina za grešku često je još manja, a šanse da nešto revolucionarno uspe iz prve – jako je mala. Nedavno sam pročitao članak o najuspešnijoj kompaniji na svetu (iz ugla investitora). U toj kompaniji, za $1 investiran 1968. godine, danas dobijate $6.638. Sigurno mislite da je u pitanju tehnološka kompanija, verovatno Apple ili Microsoft. Nije. U pitanju je Altria, duvanska industrija. I ova kompanija nije usamljena. Cela industrija kojoj pripada je takva. Za to postoji više razloga, ali jedan od najvažnijih je činjenica da nema inovacija. Stvari su, manje više, iste kao pre 50 ili 100 godina, a investicija u razvoj se svodi na marketing. Što je to bitno? Pa, razvoj je skup. Napraviti nešto revolucionarno, tehnološki napredno – košta. Mnogo. Takodje, tehnologija napreduje ubrzano već decenijama, i postoji potreba za stalnim unapredjenjem, u suprotnom postajete irelevantni vrlo brzo. A i to košta. Mnogo. Osim što košta, nosi sa sobom i brojne rizike. Često, onaj ko napravi revoluciju propadne, a neko ko napravi narednu iteraciju zapravo iskoristi sav potencijal i zaradi.
Neke kompanije nisu baš sjajne kada treba inovirati, ali imaju stabilne osnovne proizvode pa preživljavaju. Zapravo, veoma usporeno izumiru. Neke su pak dobre u tome, pa rastu iz godine u godinu. Ipak, što više inoviraš, veće su šanse da ćeš se spotaći, da ćeš spaliti previše novca i napraviti nešto što (još uvek) nikom ne treba. Apple je devedesetih bio upravo takva kompanija. Mnoštvo fantastičnih proizvoda, koji su koštali pravo malo bogatstvo da se stvore, ali od kojih su se mnogi (npr. Newton, QuickTake), pojavili pre svog vremena. Nisu bili dovoljno dobri, dovoljno ispolirani, i korisnici nisu za njih bili spremni. Danas, je situacija drugačija, ali nema garancija da neće ponovo biti slična za 10 godina.
Ipak, suštinsko razumevanje situacije, tržišta, tehnologije, potreba i ponašanja korisnika, može da mnogo pomogne da vaša pozicija bude bolja, tj. da šansa za neuspeh bude svedena na minimum. E sad, šta to zapravo, u praksi znači? Znači videti malo dalje u prošlost, i predvideti budućnost. Nedavno sam pročitao odličnu analizu koja ovo objašnjava:
Šta je izazvalo bum u gradnji oblakodera krajem 19. i početkom 20. veka?
Većina ljudi će pretpostaviti da je u pitanju napredak u proizvodnji čelika, ili betona. Nova tehnika gradnje? Nova tehnologija u proizvodnji prozora? Napredak u sistemu elektrifikacije, ili kanalizacije? Ništa od navedenog. Zapravo, decenijama unazad, pa i vekovima, ljudi su znali kako da sagrade više građevine. I pravili su ih, da se pokažu. Pravili su spomenike, katedrale, tornjeve i slično. Ali nisu pravili stambene i poslovne zgrade. Zašto? Pa, nije bilo praktično. Koliko ste vi spratova spremni da se penjete peške? Tri? Četiri? Ni tadašnji ljudi nisu bili ništa drugačiji.
Znači samo je trebalo napraviti lift? Pa ne baš. Zapravo, lift je već postojao uveliko. Ljudi su koristili sličan sistem podizanja platformi da bi distribuirali robu već dugo. Konopci, čekrk, i vozi. I odlično je to radilo. Samo, ponekad je znalo da se desi da dotrajali konopac pukne. I to je bilo prihvatljivo za robu, ali ne i za ljude.
Eliša Otis je polovinom 19. veka radio u fabrici, i često je smišljao razne korisne metode kako da se unapredi i ubrza posao. Poslodavac je to veoma cenio i neretko mu je davao bonuse. Jednog dana, razmišljao je kako da unapredi vagone koje su koristili i smislio je da bi lisnata opruga mogla da bude odlična sigurnosna kočnica. Testirao je i sve je radilo odlično. Zatim je to primenio i na sistem za podizanje tereta koji su koristili.
I to je to! Zar ne? Pa, ne baš. Imao je proizvod koji je trebao, proizvod je bio dobar, čak se za njega i pročulo, ali ljudi tome nisu pridavali značaj. Ipak, nije gubio nadu, ali je znao da je jedini način da uspe, i zaista bude primećen, da iznenadi i šokira. Bližio se Svetski sajam u Njujorku 1854. godine i Otis je učinio sve što je mogao da bude tamo. Dobio je šansu da izlaže, i napravio je konstrukciju za platformu za podizanje visoku gotovo 6 spratova i zakazao demonstraciju za sve prisutne. Ljudi su se skupili, a on je držao govor polako se penjući sve više i više platformom. Njegov asistent, koji je kontrolisao uže, u jednom trenutku, na užas svih prisutnih, uzeo je sekiru, zamahnuo i presekao uže. Platforma je krenula da pada, i zaustavila se posle desetak centimetara. Ljudi su bili zapanjeni. Otis je, da bi dokazao da nije nikakav trik, počeo da skače. Ni makac. Već na sajmu je dogovorio nekoliko poslova, a uskoro je kompanija proširila proizvodnju i oblakoderi su počeli nicati kao pečurke.
Danas je Otis vodeći proizvođač liftova u svetu, sa preko 60.000 zaposlenih i preko 10 milijardi dolara prihoda. To predstavlja samo mali deo onogo što su, svojim proizvodima, omogućili da se stvori.