Select Page

Biznis lekcija: Virtuelna vs. Realna odgovornost

5. Apr 2012.

Neko vreme me nije bilo. Razlog je bio preokupiranost veoma važnim projektom koji je prerastao incijalnog sebe i šireći se ubio moje slobodno vreme. Nedovoljno dobro planiranje, nedostatak sreće, objektivne i subjektivne okolnosti, tek, ono što mi je zaista važno i možda i najvažnije ove godine, nije završeno na vreme. Mnogo je ličnih stvari tu umešano, od kontakta i prijateljstva, do mojih ličnih interesovanja. Rizik je veliki, potencijalni gubitak fatalan, dobitak ogroman. Posao iz snova koji je polako ali sigurno oterao sebe do ivice provalije, a koji ćemo, verujem, sa iste umesto u ambis, poslati u stratosferu narednih dana.

Taj projekat, i slični poduhvati koje sam imao predstavljaju razlog zašto hejtujem npr. to što naši klinci kroz fakultete i studentske organizacije rešavaju “kejsove”, rade neke virtuelne “projekte” i veliku količinu energije provode radeći stvari koje zapravo nisu ono što misle. Pričam o tome jer je trenutno aktuelno, i jer me sa svih strana zasipaju informacijama o tome, sa nekoliko fakulteta iz manje više svih organizacija itd. Što bi veliki Vudi Alen rekao – Ne volim realnost, ali je ona i dalje najbolje mesto ako želite dobar stejk. Što pre u vatru. Što ste mlađi lakše se oporavljate od opekotina. Jer ma kako delovalo, ma šta mislili, ne postoji ništa što može da se meri sa vrednošću iskustva u realnom svetu i realnim uslovima. Bilo da su ta iskustva dobra ili loša. Ne postoji bolji osećaj od toga kada materijalizujete nešto što je delovalo nemoguće, kao što ne postoji ništa teže nego prihvatiti da iako ste dali sve od sebe, iako ste učinili apsolutno sve što ste mogli, to nije dovoljno i osobi koja vam je ukazala poverenje morate da saopštite da ste ga izigrali. U filmu Malice, fenomenalni Alek Boldvin biva optužen da ima kompleks Boga. Pogledajte taj odlomak. Možda je Alek u ovom filmu jedan arogantni kučkin sin, ali ako postoji osećaj blisak Božanskom, osim onoga trenutka kada postajete roditelj, to je osećaj kada uspete, uprkos svim očekivanjima, kada učinite nešto neverovatno veliko, kada izdržite nešto neverovatno intenzivno. Kada preuzmete odgovornost, i pobedite. Ali nema tog osećaja ako ne postoji veliki gubitak na drugoj strani vage, virtuelni ulog daje virtuelni dobitak.

I nije problem u studentima koji su sa drugarima u studentskim organizacijama, gde se na drugarskoj osnovi dele pozicije, a ne po kvalitetu, gde se dobijaju projekti koji nemaju nikakve upotrebne vrednosti u realnosti, gde je sve cvetići – leptirići fazon, sa prejebenim skraćenicama, pozajmljenicama upotrebljenim u najbesmislenijim situacijama (videh nedavno poster sa rečju “rejzovati”) i sličnim glupostima. Isti problem ima i gomila ljudi koji nikad nisu snosili realnu odgovornost, već je najveći domet bio da u slučaju problema prebace sve na kolegu ili nadređene.

Virtuelna odgovornost je kao bezalkoholno pivo, kafa bez kofeina, pornić na radiju, šnicle od soje.

Ako mislite da je virtuelna odgovornost bolja od nikakve, grešite. Gde je problem? Problem je u lažnom osećaju sigurnosti, lažnoj spremnosti i kondiciji, lažnom iskustvu… Jer ljudi koji tako nešto prođu, kada nalete na pravu stvar obično dožive potpuni blok ili krenu da se vrte u krug i jure svoj “rep”. Virtuelna odgovornost i ono što iz nje proizilazi je ravno teorijskom poznavanju plivanja u trenucima kada se davite.

Svako takvo iskustvo je beskrajno vredno. U Vidimo se u čitulji jedan od junaka kaže “Ono što mi doživimo za jedan dan, oni ne dožive za ceo svoj život…” … i iako ti ljudi nisu i ne treba nikome da budu idoli, u tome ima velike istine, jer jedna vrhunska stvar, vrhunski potez, delo, emocija, vrede neuporedivo više od miliona prosečnih i običnih.

Što bi rekao Kurt Kobejn (gde baš danas?) … “It is better to burn out than to fade away…”

I ne… ne treba sebe dovoditi do krajnjih granica uvek, ne treba živeti na kofeinu i ne spavati… ali je ponekad to potrebno, i tada to nema alternativu. A neko ko nije kroz to prošao, i doživeo slatki ukus konačne pobede i olakšanje koje ona donosi, ne razume šta je sreća… uspeh… život.

A što se projekta tiče… a to moje prijatelje koji me nisu videli mesec i više dana najviše zanima… mogu vam saopštiti sledeće… ostalo je još malo vremena, ovakvi iscrpljeni, premoreni, na ivici izdržljivosti psihičke i fizičke, ostajemo u ringu… do poslednje kapi znoja… I pobedićemo. Da ne verujem u to nikada ne bih ni ušao među konopce. Protivnik je iz druge kategorije, na svojoj strani ima i razne super moći pa nam se usput dešavaju neobjašnjivi pehovi… u serijama… Ipak, pobedićemo. Možda ne ovaj put, jer i ta prokleta fortuna se nešto pita, a ona je oduvek prevrtljiva kučka… Ali pobedićemo. Jer ljudi koji daju sebe do kraja, i ne prave kalkulacije gde im mesta nema, na kraju pobede. Jer taj osećaj ko ga jednom doživi, nema alternativu.

Nixa je umeo da kaže… “Ali kad izađeš pred bord…” 

E baš tako… Kada “izađeš pred bord”, skupiš ono što imaš među nogama i pokažeš šta umeš… tada i tu, na velikoj sceni sa velikim igračima, izađeš i nadigraš. Pobediš. Veliki Al je to lepo rekao … That’s all it is.

… In any fight, it’s the guy who’s willing to die who’s gonna win that inch. And I know if I’m gonna have any life anymore, it’s because I’m still willin’ to fight and die for that inch…