Džoni dolazi sa godinama. Ili ti prija, ili ne, ali moraš imati kilometražu da bi istinski mogao da uživaš u njemu. Džoni je rođen u Makedoniji, u jednoj od onih kultnih porodica iz vremena bivše Juge – dete vojnog lica. Sve svoje slobode uvek je morao otimati, nikada se u kući nije osećao prijatno i zato je uvek negde bežao, a kako je služba često zahtevala i selidbe po celoj bivšoj zemlji, tako je i Džoni bio žrtva tih seoba.
Kada je došao u Zagreb, često je bivao ismevan zbog čudnog naglaska. Fakultet je upisao bez ikakvog realnog cilja – i sam kaže da je to uradio ne bi li dobio na vremenu, jer ga je porodica pritiska, a dobro mu je došlo i to da je u podrumu fakulteta mogao nesmetano vežbati gitaru, za šta otac nije hteo ni da čuje. Svoje revolucionarne dane na fakultetu, sa kolegama anarhistima najčešće je završavao za šankom. Ubrzo je počeo i sa prvim ozbiljnijim pokušajima da napravi bend, i učestvovao je na ovaj ili onaj način u formiranju mnogih legendarnih sastava. Recimo jako kratko bio je član Parnog Valjka, a grupa Film, formirala se nakon što su njeni članovi pobegli od njega.
Nesumnjivo je bio enfant terrible, ali je na svakom albumu skupio neverovatnu kolekciju bisera. Njegovi tekstovi bavili su se emocijama, situacijom u društvu, ljubavlju na jedan novi, potpuno drugačiji i sirov način. Sirov, ali svojstven samo Džoniju. Odabrao sam ovih dvanaest stihova, jer je svaki od njih za mene nešto posebno. U zagradi je navedeno iz koje su pesme.
Stopedeset ruža i dijelić tvog sna, marširalo je sinoć bez prestanka. Dao sam svoj najbolji grad, padali su uz put, oznojeni šampioni ugašenih pogleda.
(Ravno do dna)
Riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave.
(2:30)
Sloboda nije jednostavan domaći zadatak, ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi.
(Sloboda)
Dug je put do viječnosti i mi ga prelazimo šutke i u miru.
(Teško vreme)
A da postoje zakoni jaci od propisanih, to ne znate. To su heroji govorili, kad su bili mali.
(MSP)
Kosa mi se diže na glavi i strašno me ljuti kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi.
(Uvijek ista priča)
Ako želiš da saznas, pristani na sve. Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.
(Filigranski pločnici)
I rijeka nije bila rijeka u samom početku, i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.
(Kad fazani lete)
Riješio da se branim, da objasnim svoj grijeh. Darovali mi robiju, a nadu ni za tren. Pa iako me proklela, razorila mi dom, još volim malu beštiju, dragu srcu mom.
(Usne vrele Višnje)
Gledaj moju malu kako ide niz ulicu, primjećuješ li boju na njenom obrazu. Danas je prvi dan u proljeću, i ona uživa kao da je posljednji.
(Volim te kad pričaš)
Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem. Deralo me sedam mora, gorka kora ljute nevolje.
(Meni se, dušo, od tebe ne rastaje.)
Treba li da saznaš kamo odlazim, izmišljajući potrebu za promjenom. Treba li da saznaš sve sto osjećam. Vrati se u ladicu.
(Tanka crna linija)
Tako je govorio Džoni. Govorio je još mnogo toga, i jačeg i celovitijeg od ovih stihova iznad. Njegove pesme su nešto posebno, i svako od nas, koji ga volimo, doživljava ih na svom način. Možda vam tvrdi zvuk i raspukli glas neće prijati, ali dajte mu šansu, možda promenite mišljenje 😉
ja dzonija ne poznajem i ne volim ga nesto posebno. ko zna kakav je on ludak i budala, i to je u stvari njegova stvar. ali ova azra je stvarno nesto genijalno.
o neko me voli , sanja o meni, gleda me kradom, ali ne znam tko
o neko me voli dok lutam gradom, prelazi cestu isto kao ja
zavirujem u gomilu, promatram svjet, neko me trazi, ali ne, ne znam gdje
…Tišino možeš li me čuti
ja sam samo tvoje roblje
koje putuje u stanicu bez imena
I mogu vidjeti što ćeš učiniti
ali ne mogu se pridružiti
tovjoj prokletoj kopiladi
Između krajnosti…
Smrdi iz usta, znoje mi se noge, oci su mi pivske boce, sacuvaj me boze…
Poljubi me… ravno u dupe!
I want to see you again
I want to kiss you again
Linda Lane
Nije lako odluciti, ali ovaj definitivno bas bas volim i islu smo zajedno svuda, nekako prirodno, samo od sebe… Dzoni ovo moze otpjevati 100 puta i opet mu vjerujem:
,,Otkud osjecaj da gubis pouzdano zaledje
umjetnost te cini jacom nego sto pretpostavljas
mozda tvoja slutnja vara
mozda umisljam
htio bih da budes sretnija”
(Kao i jucer sa albuma Fazani lete)
Veliki sam fan Azre i Johnny-ja .. i ovo je definitivno najbolja njegova pjesma ..
Moj favorit je BALEGARI NE VJERUJU SRECI, NJIHOVA JE TUGA GOLEMA
O čemu razmišlja obrisano lice
Između dva osmijeha i nakanom tamnijom od noći
O čemu razmišlja dok zuri u tvoju ženu
Stvorenje niotkuda, možda te provocira
Možda te provocira
Proljeće je 13. u decembru
Iza prozora nemirnog sna
osjećam njihove sjene
gledam kako kroz zidove plešu
kurvini sinovi…
Ne znam odakle vam to da je J.B. Štulić bio budala i da je loš čovek
Naprotiv, divna je osoba.
Imala sam sedam godina kada sam slušala Azru oduševljena.Dzoni je vrh! Prosvetitelj!
Ljubav je to za čime gineš, do ljubavi se teško stiže.
Jablan.