Dok sam odrastao bio sam radoznalo dete. Kažu da bih bio u stanju da se igram sam satima, bez da ikoga uznermiravam ili smetam. Lego kocke, i slične igračke koje podstiču kreativnost, bile su mi omiljene. Ali, u to vreme, za većinu porodica, pa tako i moju, to je često bilo nedostižno. Srećom, moj superheroj – ćale, koristio je svaki slobodan trenutak da zajedno samnom nešto majstoriše i pravi. Imao sam fantastične mačeve, ceo set arsenala koje su nosile Nindža Kornjače i He man, i gomilu drugih igračaka koju smo nas dvojica skicirali, a zatim pravili od drveta, farbali, lakirali. Kasnije je došla i elektronika i moja fascinacijama LED diodama, a onda i Dečije sveznanje, koje sam prvo terao druge da mi čitaju a onda sam i sam to besomučno radio. I dan danas tvrdim, ko nauči ono što je pisalo u tom predivnom serijalu, može bez problema završiti osnovnu sa odličnim, bez da otvori udžbenike. Nikada neću zaboraviti zaprepašćenu facu učiteljice u prvom razredu kada sam joj objasnio da to što njoj liči na uvijenu slaninicu zapravo predstavlja dezoksiribonukleinsku kiselinu. Iako, generalno, te komplikovane reči tada nisam baš sjajno znao da izgovorim, ovo sam ispalio kao iz topa, jer sam toliko čitao o svemu tome da bi bilo u najmanju ruku čudno da to nisam znao.
Reč – dve:
Ja sam Ivan, a većina vas koji ćete ovo čitati i deliti sa prijateljima, znate me od ranije. Ovaj blog je nastao kao proizvod želje da se o nekim stvarima piše iz drugog ugla i na drugačiji način nego što je to do sada bio slučaj. Na meni je da pokušam da ne izneverim vaše poverenje, a na vama je da mi kažete da li sam u tome uspeo.
Hvala na izdvojenom vremenu!








Poslednji komentari: