Krajem devetnaestog veka rodjen je čovek koji je filmsku industriju i pojam zabave promenio zauvek. Njegovo ime je bilo Charles Spencer Chaplin, a do danas je ostao zapamcen kao Charlie. Iako je do suza zasmejavao ljude, njegova životna priča i detinjstvo bili su jako teški. Dolazi iz porodice umetnika, koji su jako teško živeli. Kao mali ostao je bez oca, koji je bio alkoholičar, a majka je veći deo njegovog detinjstva i kasnijeg života provela po mentalnim institucijama. Sa 13 godina digao je ruke od formalnog obrazovanja, a izdržavao se najrazličitijim poslovima. Ipak, od najranijeg detinjstva je znao šta želi i išao je ka tome, i kada je dobio prvu ozbiljnu priliku, vrlo brzo je tekao uspon do planetarne zvezde.
Tih godina mnogo ljudi je imitiralo Chaplina, a često su organizovana i takmičenja ljudi koji na njega najviše liče. Bio je najveća zvezda šou biznisa, čovek sa najvećim honorarima i svi su se oko njega otimali i želeli da i na njih padne delić zvezdane prašine. Ceo taj fenomen bio je samom Chaplinu veoma zanimljiv, i jednom prilikom, boraveci u San Francisku, prijavio se anonimno na izbor za najboljeg imitatora i čoveka koji najviše liči.
Nije pobedio. Nije čak ni ušao u finale. Jednostavno, bilo je ljudi koji su bili mnogo bolji od njega. Bolje su imitirali njegov hod, njegov osmeh, bolje su krivili šešir, bolje su gestikulirali. Bili su bolji od originala. Ali kako je to moguće? Chaplin koga je ceo svet znao i koga su oni oponašali je bio onaj sa platna, ne onaj iz realnog života. Onaj sa platna, bio je snimljen iz ruke, starom crno belom kamerom sa zrnastom slikom, na filmu je bio ubrzan, a mnoge stvari su izgledale naglašenije nego što su u realnosti bile. Prosto, takva je tehnologija bila. Pravi Chaplin je imao sve, ali nije imao ono što mu je donosila platforma tj. sistem koji je koristio. Svi ostali jesu, i naprosto su bili bolji od originala. Dva sistema donosila su dva drugačija pogleda na realnost.
Danas glumci na sceni nose scensku šminku, imaju prenaglašene pokrete i govore glasnije. Kada bi bili verni realnosti, predstave bi bile previše blage, naročito publici koja ima neku distancu i koja običan razgovor ne bi ni čula niti bi primetila različite izraze lica. Uz jaku rasvetu, to sve izgleda kako treba, ima smisla, izgleda dobro. U realnosti, kada siđu sa te scene, u svakodnevim uslovima, to bi izgledalo groteskno.
Pre nekoliko godina uhapšen je Shaun Greenhalgh, jedan od najvećih falsifikatora umetničkih dela u istoriji. Nakon istrage, utvređeno je da su njegovi radovi prodati za više od 10 miliona funti preko najvećih aukcijskih kuća, čije eksperte je njegov rad prevario. Policija je tvrdila da kvalitet dela nije bio vrhunski, ali su ona ipak prolazila. Rađena su alatima koji nisu bili odgovarajući, materijali nisu bili u potpunosti verni originalu, ali je to prolazilo. Imao je genijalnu ideju – tražio je kataloge sa izložbi od pre nekoliko desetina ili stotina godina. Tražio je dela koja su nakon toga nestala, a za koje nije bilo kvalitetnih fotografija da bi se mogla primetiti razlika. Bio je samo detaljan opis i po njemu je on radio. Ipak, na dela nije trošio previše vremena. Znao je jedno – eksperti aukcijskih kuća pogledaće ih ovlaš, a zatim uzeti dokumentaciju. Dokumentaciju koja je falsifikovana do perfekcije, i koja je uspela sve da ih prevari.
Često i kada šaljemo poruku koja je važna, druga strana je doživi na drugačiji način. Jer druga strana ne doživljava puku realnost kroz gomilu taksativno navedenih činjenica i informacija, doživljava ih kroz čula, koja ostavljaju mnogo prostora za lični utisak, i unutrašnji mehanizam koji je takođe gotovo uvek subjektivan. Zato ako želimo rezultat, ne ciljamo onime što mi mislimo da je ispravno, nego onime što ta osoba smatra ispravnim. Prilazimo joj na način koji ona smatra pravim, a ne onim koji nama odgovara. Ako govorimo istinu, nije dovoljno to što ona postoji – ona mora biti upakovana i prezentovana na odgovarajući način.