Select Page

London 2012: Kraljica, princeza, vitezovi i heroji

14. Aug 2012.

Trebalo mi je malo vremena da probam da formulišem emocije i kanališem energiju upijenu ovih nekoliko dana. Dok gledam kako autobus sa Olimpijcima stiže pred skupštinu grada, polako mi se puls nakon sedam dana vraća u normalu… Uprkos svim pehovima, nepravdama i nesrećama mi smo bili isti kao Argentina, bolji od Belgije, Finske, Bugarske, Portugala, Grčke, od milijardu Indusa… Gledam kako ovi neverovatni mladi ljudi sa osmehom na licu izlaze na terasu, mesto na kom su stajali najbolji od najboljih prethodnih 17 godina. Tamo su gde im je i mesto. Među onima koji su nam uvek vraćali osmeh na lice, veru u život. Oni koji su kročili na tu terasu, zauvek će biti deo naših srca, i zlatnim slovima upisani u istoriju ove male, ali ovog puta sa pravom, ponosne zemlje. Milica i Ivana, budućnost su ove zemlje, Andrija – medalja i finale čovek koji još mnogo može da da, Delfini – grupa vitezova koja nas je razmazila i navikla na uspeh – oni koji su sebi davno rekli – da nije nemoguće, ne bi bilo interesantno. Veličanstveni Milorad, Velja, Zorana, Jasna, Emir, Asmir, Mihail, Marko, Nemanja, Nikolina i Olivera, Dmitri, Novak, Janko, Ana, Nenad… imali su sve, samo im je malo zvezdane prašine falilo… heroji koji su nas radovali i koji će nas radovati još ko zna koliko puta…

Juče popodne, vratili smo se sa naše šestodnevne olimpijske avanture. Iscrpljeni i neispavani, sa osmehom koji narednih dana niko neće uspeti da nam skine. Niste bili na Olimpijskim igrama ako niste gledali atletiku – kraljicu sportova. Upoznali smo London, zapravo počeli smo da odmotavamo prvi sloj, i svidelo nam se. Hoćemo još i nesumnjivo ćemo doći po to. Gledali smo Bolta u jedninoj trci u kojoj se nije štedeo, gledali smo Čičerovu, Pitkamakija, Torkildsena, najbržu mušku i žensku štafetu 4×100 u istoriji. Kako 80 000 ljudi kliče Mo Farahu tokom završnice 5 000 metara i ujedinjenog zlata na dugim prugama. Gledali smo heroje, videli kako se snovi ruše i grade u trenutku.

Videli smo kako izgleda kada jedna velika nacija organizuje najveći sportski događaj, stotine volontera sa osmehom, uvek spremni da vam pruže sve informacije koje vam mogu zatrebati. Gradski prevoz koji savršeno funkcioniše, i što za pola sata bez ikakvih problema razveze po celom gradu više od 100 000 ljudi iz Olimpijskog parka. Jurili smo preko celog grada da gledamo Milicu, princezu koju više niko ne sme da ljuti, čudo od deteta u koje niko nije verovao dok im nije objasnila da bi trebalo. Svratili sa Divcem u jednu od mnogo “Raginih glava”. Bili u Srpskoj kući, i imali priliku da proslavimo bronzu sa tada još uvek tužnim vitezovima – našim vaterpolistima, nesvesnim koliko smo ponosni na njih i koliko su veliku stvar uradili.

Sve u svemu, ovo izgleda kao završetak filma koji čeka nastavak, i sigurno je da će ova ekipa podeliti još neko neverovatno iskustvo.  Početak prijateljstva i nove strasti – lova na neverovatna iskustva i trenutke koji oduzimaju dah. Sledeći je Rio, a i pre njega neko od naših Olimpijaca postaraće se da se setimo zašto volimo ovu zemlju, i kakvi ljudi u njoj postoje. Možda košarkaši, možda odbojkaši, vaterpolisti, rukometaši… strelci, atletičari, plivači… a možda neko na koga ne računamo… Sigurno je da će neko od nas ponovo učiniti da nam srce na trenutak zaigra dok gledamo zastavu i slušamo himnu…

Jer kada jednom to osetite, ne želite nikad da pustite da ode… To znamo mi… a mnogo bolje znaju ovih nekoliko desetina ljudi koji su večeras bili na terasi…

Još jednom hvala Pils Plus-u koji nam je ovo omogućio, i “razrednom” što nas je trpeo!

Oko 300 fotografija našeg puta čeka vas u ova dva albuma: 1 i 2.