Mi smo slični. Prijatelji smo, razumemo se i dobro se slažemo. Ono što nas spaja je što smo svi „oštećena roba“. Svakome od nas nešto nedostaje, nešto je slomljeno ili amputirano. Sakupljamo se, verujući da ćemo se u društvu sebi sličnih barem na trenutak osetiti manje odbačeno i izopšteno. Da ćemo biti deo nečega. Makar to nesto bila grupa za podršku, kolektivna terapija.
Izlečeni nam ne nedostaju, ne želimo im da se vrate, ali znaju da im je mesto uvek rezervisano, ako požele da budu tu. Smatramo uspehom svaku praznu stolicu u našem društvu.
Mi smo posebna sorta autsajdera, različita samo po tome što nije prestala da se bori.
Mi smo najbolji, jer nemamo alternativu – moramo to biti. Barem danju.
Naše vreme je noc. Kada se pogase svetla i pošten svet spava, spuštamo gard. Otvaramo sebe i pokušavamo da se iscelimo i skupimo snage za novo jutro i novi dan.
Mi to radimo jer je to najbolji nacin da potrošimo vreme koje bi inače proveli gledajuci u plafon, pitajući se zašto. To radimo, u nadi da ćemo sutra kada Sunce krene zalaziti imati nesto pametnije, verujući da ce komadić koji nam nedostaje, naći svoj put do nas.
U ovom gradu, mi ne volimo strance, i u klub primamo samo one koji nam pokažu ožiljke…
The first rule of Fight Club is: you do not talk about Fight Club.
… nekim ljudima