Ja nisam neko ko prodaje priče, i ono što delim predstavlja iskustva mene i meni bliskih i dragih ljudi. As is – bez ulepšavanja ili poružnjivanja. Ponekad možda previše sirovo, previše direktno, ali to je život i to sam ja. Ne trudim se da impresioniram, jer prosto, nisam neko ko smatra da oko takvih stvari treba da se trudi. To doživljavam kao lažno i izveštačeno, a to se vidi. Prosto, imam tu sreću da (ma koliko to možda nadobudno zvučalo) znam da sam u nekim stvarima koje radim jebeno dobar, i nije mi potrebna potvrda okoline. Lepo je kada ona sama dođe. Dakle, nisam ja impresivan, već neke stvari koje sam uradio i u kojima sam učestvovao. I one bi bile impresivne i bez mene, u slučaju da je u pitanju bilo ko drugi 🙂 Dakle, taj moj nastup je spontano prepričavanje iskustava uz najčešće mnogo improvizacije. Osim toga, trudim se da se ne ponavljam. Neke stvari su neminovne, ali generalno, nisam nikada na dva mesta pričao istu priču (ne kažem da neću, postoje situacije kada je to i poželjno). I ne pravdam se, samo konstatujem… Pošto sam počeo priču od toga kako stvari krenu naopako, odmah da naglasim da to nije nikakav izgovor 🙂 Koliko sam mogao da primetim po aplauzu i komentarima ljudi, predavanje je bilo dobro, i poenta je raširena amfiteatrom 🙂 BTW, poenta je – sutra je kasno, razmislite, ali krenite odmah ka cilju i prilagođavajte se u hodu.
Ovaj post pišem zbog nekoliko desetina ljudi koji su mi se javili nakon predavanja sa pitanjem da li postoji snimak. Dobar deo njih je očekivao stream koji je u poslednjem trenutku otkazan. To je i onako bio samo jedan od mnogo tehničkih problema to veče 🙂 Meni lično, najveći je bio nedostatak operativnog mikrofona (jer ne volim da vičem, a ne mogu da procenim koliko se čuje) i činjenica da mi je bilo prevruće, za šta sam sam kriv 🙂 To je za posledicu imalo to da sam možda bio malo smireniji nego što je trebalo, jer priča je prilično energična, što 113 dinamičnih slajdova za projektovanih 90 minuta potvrđuju (celu prezentaciju imate pri dnu posta) 🙂 Međutim, svaki put kad bih makar krenuo da gestukuliram i krećem se onako kako smatram da treba, krenuo bih da se znojim, a nije lepo, a ni prijatno, curiti na sceni 🙂
A sada da pređemo i na razlog pisanja ovog posta… Kako stream-a nije bilo, a prezentaciju je pogledao veliki broj ljudi, mnogi su ostali uskraćeni za četiri glavne priče koje sam ispričao u okviru predavanja, a koje su činile i četiri osnovne celine, pa evo, ukratko o čemu se tu radi…
Prica 1: O plivanju
Ovu priču sam čuo pre svega nedelju dana, na TEDxNoviSad od profesora Zorana Lovrekovića. On je naime sa nama podelio svoje viđenje problema formalnog obrazovanja ilustrujući to sigurno najboljom pričom koju sam čuo u 2011. godini. Ja vam je predstavljam ovde u formi izmenjenoj i dopunjenoj po mom ličnom ukusu:
Zamislite da želite da prođete ceo put formalnog obrazovanja da bi se bavili profesionalno plivanjem kao onim zanimanjima za koje nas fakultet školuje. To bi izgledalo otprilike ovako… Završili biste osnovnu, zatim srednju školu, a onda bi uložili maksmalne napore da spremite matematiku i srpski i upišete se na budžet. Tokom četvorogodišnjih studija, kroz četrdesetak predmeta naučili biste sve o istoriji plivanja kroz vekove, morali biste da znate sve detalje iz biografija svih iole bitnih plivača, sve osvajače medalja, ostvarena vremena, njihove misli o svemu tome, nesumnjivo bi učili i detaljno mehaniku i kinetiku pokreta svih stilova, dinamiku fluida i ko zna šta sve već ne kroz drugih tridesetak predmeta. I ako biste bili najbolji, postali biste asistent, prenosili bi svoje znanje na nove generacije, postali uskoro i profesor, a onda i sami naišli na mlad potencijal, i taj krug bi se ponovio još neki put. Nove generacije “stajale bi na ramenima divova”, jer kako drugačije objasniti da iz generacije u generaciju najbolji uče najbolje. Postoji samo jedan, na prvi pogled gotovo neprimetan problem… Barem 50ak godina niko od vas nije ušao u vodu.
Prica 2: O semenu jabuke.
Ova pričica zapravo je star vic koji govori o suštini ljudske prirode. Vicevi to često rade na najdirektniji i konkretniji način, čak i kada preteruju.
Mladić je na trgu prodavao na tezgi nešto što je privlačilo mnogo pažnje. Prolaznici su se zaustavljali, raspitivali, zagledali, poneki bi i kupio i produžio. Naš glavni junak, gledao je to sa strane i razmišljao šta mu je činiti. Ipak, odluči da priđe. Mladić mu reče da prodaje seme jabuke, i da će, ako ga kupi i pojede biti mnogo pametniji. Na pitanje o ceni, odgovori da je u pitanju 100$ ali da vredi probati. I naš junak se odluči za ovu rizičnu kupovinu. Nakon što je progutao semenku, poče razmišljati i nakon par sekundi izusti – Ali ja sam za 5$ mogao kupiti kilogram jabuka i dobiti mnogo semenki! Na to mu prodavac odgovori da je potpuno u pravu i da je to čist dokaz da seme deluje. Kupac kratko razmisli, i složi se sa time, a zatim naruči još 20 semenki za svaki slučaj.
Prica 3: O pecanju
Ova priča govori nam o tome kako se stvara prilika, gradi odnos i dolazi do rezultata. Ona nam pokazuje kako razmišlja pravi prodavac, a ne neko ko je programiran da izvršava gomilu instrukcija koje, statistički gledano, daju rezultate:
Prilazeći hipermarketu čovek ugleda svog prijatelja kako izlazi na velika vrata noseći čamac na naduvavanje, motor, nekoliko štapova za pecanje i mreža, obučen u čizme i kombinezon za pecanje. Pretovarenog kupca sa osmehom na licu ispraća prodavac, koji mu sa ogromnih vrata maše, dok ovaj srećan odlazi u nepoznatom pravcu, mahnuvši i nasmejavši se svom prijatelju koji je zabezeknut stajao. Nakon što je došao sebi, čovek se uputi ka prodavcu ne bi li mu odao priznanje… Moj prijatelj je došao sa željom da kupi štap a vi ste uspeli sve ono da mu prodate, vi ste zaista neverovatni. Prodavac se nasmeja i reče: Ne, dragi moj, vaš prijatelj je zabrinut lutao hipermarketom i ja sam morao da mu pomognem. Prišao sam a on mi je rekao da ga je supruga poslala da joj kupi tampone, ali da on ne zna koje ona želi i da ne želi da pogreši i da je naljuti. Ja sam mu na to rekao: Vidite, ako je vaša supruga sada baš toliko nervozna i razdražljiva, što vi ne biste otišli na nekoliko dana na pecanje i izbegli moguće probleme?
Prica 4: O mudroj sovi
Pričica, odnosno vic koji često pričam, a u konkretnoj situaciji odnosi se na savete koje vam daju ljudi koji su oko vas, a koji najčešće ne razumeju vašu situaciju, niti ih preterano zanima da se informišu. Oni su tu da daju savet. Bogom dani.
Prestravljeni zeka trči šumom kao bez glave… U jednom trenutku naiđe na liju, i ona ga zapita u čemu je stvar… On onako zadihan poče svoju žalopojku… Lijo, pogledaj me kako sam mali slabašan i nikakav, svakog se plašim, svi žele da me pojedu, nikome ne smem da se suprotstavim. Samo da žbun šušne i meni srce lupa kao ludo. Ne znam šta da radim … Lija gleda, onako zabrinuta za zeku i kaže mu… Ne znam zeko, ja ne gledam tako, ali kada god ja imam neki problem koji ne mogu da rešim, ja se zaputim kod Mudre sove, popričamo i ona mi uvek da dobar savet … Zeka, koji polako dolazi do daha, zamisli se, ali ubrzo shvati da to nije rešenje, jer lija nema iste probleme i ona ne može ni razumeti kako je njemu… Zahvali se, ali pohita dalje… Trčeći tako ko manit, naleti na vevericu… ona ga zapita što je tako unezveren i zabrinut, a on i njoj ispriča svoju tužnu sudbinu… Kako je slabašan, krhak i iznad svega ukusan i kako je prestravljen za svoj život. Veverica mu reče da je i ona ponekad zabrinuta, ali da je to ne potresa previše. Ipak, napomenu da i ona kada ima neki nerešiv problem ode do Mudre sove. Ti razgovori joj mnogo pomažu. Zeka ponovo promisli, ali shvati da ni veverica ne razume, čim nju tako malenu ne brine isto što i njega… Nastavi svoju trku, i malo kasnije naiđe na medu. Ispriča medi priču, a ovaj mu reče da i on ide kod Mudre sove, da i on onako veliki nekada ima probleme koje ne ume da reši i da nije sramota pitati za pomoć… Ovoga puta zeka promisli i zaključi da meda sigurno razume kompleksnost situacije, iako mu nije bilo jasno kakve to probleme neko tako veliki može da ima… Ipak, upita medu kuda da pohita do Mudre sove. Ovaj mu reče da trči do kraja šume, a tamo da je pozove i da će mu se ona odazvati. I zeka pohita. Stiže na kraj šume i pozva je i zaista, odazva mu se. Kakav problem te mori zeko? Pogledaj me, mali sam, slabašan, niko me se ne plaši, svi hoće da me pojedu, ne smem nikome da se suprotstavim… Šta da radim? Ona se zamisli, odmeri ga pogledom i par sekundi kasnije smirenim glasom odgovori – To je bar lako, postani lav. Zeka zabezeknut, protrese glavom, i u neverici upita – Kako da postanem lav? Na to mu sova reče mudre reči – Vidi sine, ja sam ti dala principijelno rešenje, te sitne detalje moraš sam da razradiš.
I za kraj: To – do i prezentacija
Ove četiri pričice bile su ključni deo tog predavanja na kraju kog sam publiku pozvao da prođe kroz jednu malu to-do listu stvari koje treba uraditi, a za koje verujem da će svakoga učiniti kompletnijim, boljim, ili barem svakome predstavljati prilično dobro utrošeno vreme.