Select Page

Sta smo naucili u godini iza nas?

2. Jan 2013.

Svake godine u ovo neko vreme podvlačimo crtu i analiziramo šta nam je prethodna donela. I uvek tu ima lepih momenata, onih manje lepih, srećnih, tužnih, ličnih, opštih. Obično ne budemo baš oduševljeni krajnjim ishodom te analize, ali se nekako tešimo time da će biti bolje, da smo ipak na kraju bez obzira na sve prošli relativno ok, i da je moglo mnogo gore.

I tako analizirajući, ako smo dobro uradili svoj domaći prethodne godine, doćićemo do zaključka da ma koliko ponekad stvari bile loše, imali smo uvek nekoga oko sebe ko nam nije dao da potonemo. Često i kad smo se najmanje nadali. Da mikrokosmos koji smo formirali oko sebe zapravo predstavlja naš ultimativni odbrambeni mehanizam od usrane realnosti. Da, i kada je mnogo teško, bude nešto lakše ako se sa nekim podeli. Da je često sve što nam treba da bi se osećali ponovo ok “kafa” sa prijateljima. Jer ti prijatelji, to je jedna čudna biljka. Oni su uvek tu, čak i kada su na drugom kraju sveta. Oni nas uvek razumeju, čak i kada sami sebe ne razumemo najbolje. Sa njima smo najbliži i kada se mesecima nismo čuli. Oni će ostaviti sve i doći kada nam trebaju. Glupiraće se sa nama. Slaviti i plakati. Oni će uvek imati reč, zagrljaj. Učiniće sve što mogu. Oni su razlog zbog koga smo bolji nego što bi morali da budemo. Oni su razlog zbog koga ustajemo i kad nam se ne ustaje. Jer činjenica je da ovde gde smo, sada kad smo, kao što već jednom rekoh, atmosfera i nije neka, ali je zato ekipa do jaja.

Škabo, Feđa, Ogi i drugari te ljude nazvali su pravim imenom – diskretni heroji

Oni se inače kriju na najčudnijim mestima, srećemo ih i upoznajemo u najčudnijim situacijama. I ponekad rade najneverovatnije stvari zbog nas. I oni su najbolji pokazatelj da neke stvari radimo kako treba. Činjenica da su oni tu.

Zato je 2012. bila posvećena njima, kao što će biti i svaka naredna – oni su naši prijatelji. Svi oni koji su to sada, i svi oni koji će to postati. Naši ljudi…

Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto… zajedničko svima nama. Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni. Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti: Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima,… Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas, većim od nas, što nas zove i spaja, ostaje. Mi nekako nabasamo jedni na druge i naše se sudbine pomešaju zauvek, čak i ako nismo zajedno.Kao da smo neke boje koje se lako mešaju međusobno, a mnogo teže sa drugom vrstom. Boje koje se rastvaraju pomoću svetla… Biti jedno – Nebojša Jovanović