Select Page

Zasto mislimo da je u Slobino vreme bilo bolje? I PayPal kao zlatna koka.

19. Oct 2011.

Danas slavimo jedanaest godina i dve nedelje od momenta kada se “desio narod”, kada smo “ih” oterali, i kada su došli, kako smo tada verovali – naši. Dobro, nije baš da slavimo i ove dve nedelje. Doduše, nije ni da smo slavili i ovih jedanaest godina. Već nekoliko godina, taj oktobar, svake godine peti u mesecu, obeležava se sve stidljivije i sve skromnije. Ipak, istorijska je činjenica da se to desilo, tada i ovde. To što se desilo, bila je verovatno najveća spontana demonstracija narodne volje u (slavnoj) istoriji ovog naroda. Erupcija svog, godinama sakupljanog, nezadovoljstva, oslobađajuća lavina dugo, strahom, potiskivanih emocija. Ali ovo nije politički tekst…

Ovo nije pateticna politicka prica…

Grozim se politike i političara. Imam svoje mišljenje, razume se. Ovde sam rođen, ovde sam odrastao, prosto – to je biološki uzrokovano. Odrastao sam u periodu kada su prenosi skupštine bili manje više jedini svež serijski program koji je čovek mogao gledati na televiziji, u vreme kada je Internet bio u svojim pra-počecima i stvari koje su danas normalne, na koje trošimo vreme i kojima pridajemo pažnju, tada nismo mogli ni zamisliti.

Sve češće možete čuti, a ne sumnjam da i među vama koji ovo čitate ima ljudi koji misle tako, da je nekako, uprkos svemu, bolje bilo u Slobino vreme. Jeste, nismo imali ništa, jeste, bio je rat, ali se ipak nekako bolje živelo. Nemam mnogo godina, ali prilično sam svestan bio svega što se događalo, i jedna stvar se sama nameće – izgubili smo nadu.

“Razlog zašto sve je bilo bolje kada je sve bilo gore je da kada je sve bilo gore, bilo je moguće da je čovek mogao da ima iskustvo koje je bilo prijatno iznenađenje. Sada, u današnjem svetu — mi imućni, industrijalizovani građani, sa očekivanjem savršenstva – jedino možemo da se nadamo da će ishodi biti toliko dobri koliko očekujemo da će biti. Nećete nikad biti prijatno iznenađeni zato što vaša očekivanja, i moja očekivanja, su značajno povećana. Tajna sreće – zbog ovoga ste došli – tajna sreće je da imate niska očekivanja.– Barry Schwartz, TED

Ono što je pravilo razliku između lošeg dana 1995. i 2011. je to što je psiholoski imunitet u međuvremenu toliko oslabio da je danas pomisao na borbu i reakciju za mnoge samo misaona imenica. Nekada smo zaista očekivali samo najgore, a verovali u bolje sutra. Ljudi su, svako na svoj način, verovali da je nešto pozitivno pred nama, da će ratovi prestati, da će se finansijska situacija stabilizovati. Ljudi su kombinovali, snalazili se, pravili ni od čega priliku za nešto.

Možda je potpuni nedostatak elementarnih životnih potrepština bolji motivator od sadašnje situacije gde novca za puko preživljavanje dakako ima, ali ga manjka upravo za sve one često male stvari koje život čine vrednim življenja.

Tracak nade…

Nedavno sam video tračak nade, i možda ćete se smejati, pomislio da za ovu zemljui narod još uvek ima šanse. Čekao sam red za uključenje na Gazelu sa jedne od prilaznih saobraćajnica. Red je bio kilometarski, gotovo da se nije kretao, a temperatura je bila uveliko preko 40 stepeni celzijusa. I onda sam u jednom trenutku video klince koji nose one “piknik” frižidere, i prodaju ljudima u koloni hladno piće. Taj tračak inicijative, preduzetničkog duha i želje da se svojim radom i idejom izboriš za džeparac je možda klica koja će se proširiti. Ne sumnjam da će, ako ovo sada čita, kakav vrsni poreznik prokomentarisati kako oni rade na crno, oštećuju državu, i kako to ne može tako. Ja nekako, na te stvari gledam malo drugačije. Kao neko ko ima četiri tužna dana godišnje (jer kvartalno plaćam PDV) mogu da kažem samo – klinci, samo napred. Zašto? Razmišljao sam o tome neko vreme. Zaista nisam neko ko ima želju da ošteti državu, čak mnogi smatraju da mi je jedna od najvećih mana upravo to što volim ovu zemlju, ali čak ni meni, nije lako da se odvojim od novca i dam ga državi. Zašto je to tako? Pa vrlo prosto – verujem da ću ja tim novcem mnogo pametnije i odgovornije postupati. Kada vidim kako se i na šta troši, nekako mi je teško da to otpišem. A recimo, verujem da zaista ne bih imao problem da u nekoj drugoj državi platim i veći porez jer bih znao da tim novcem kupujem svoju ulaznicu u uređeni sistem, u društvo u kome ima smisla biti član, društvo koje nema smisla podrivati i rušiti. Danas imamo klince koji najčešće (dubok naklon retkim izuzecima) prave sulude kombinacije kako bi se uklopili u budžet koji im roditelji daju za izlazak, bez neke posebne želje i ambicije da taj budžet sami prošire ili u celosti obezbede. I nije tu problem, problem je u onima koji imaju želju samo nisu spremni da naprave taj korak, da naprave akciju, stave sebe u funkciju. Svaki pozitivan primer kada je ovo u pitanju, još jedan je tračak nade. Tih famoznih devedesetih bilo je mnogo ljudi koji su radili na crno. Manje više svi su muvali nešto, ali je država odlučila da socijalni mir kupuje između ostalog i time što će to tolerisati, jer svako ko nešto sam stvori, svako ko nije gladan, svako kome ostaviš mogućnost da nešto radi i zaradi, predstavlja manji rizik (za vlast) od nekoga ko je sateran uza zid, očajan, i ko ne vidi izlaz, a još uvek se nije potpuno predao.

PayPal kao nezaustavljiva sila koja sve dovodi u red.

Jedini razlog zbog koga ne podržavam ceo “hype” koji se digao oko dolaska ili ne dolaska PayPal-a u Srbiju, posledica je pogrešne predstave koju ljudi imaju o tome. Mišljenje da “PayPal = blagostanje” podjednako je besmisleno kao kada roditelji govore deci, ne treba ti ništa da radiš, samo ti završi fakultet i sve će biti u redu. Ali stvari ne funkcionišu tako ni u crtanim filmovima više. Jel to znači da dolazak PayPal-a ne znači ništa? Nikako, znači mnogo. Dolazak znači da je ovde stvorena zdrava klima za jedan takav servis, a ako je stvorena za njega, stvorena je i za druge. Gde je problem? Problem je, u nedostatku informacija. Barry gore kaže kako je upravo to ključ sreće, i u pravu je. Ja sam siguran da će eventualni dolazak izazvati vatromet pozitivnih poruka, problem će nastati kada se proslavi, pojede, počisti, i kada bude trebalo i nešto konkretno da se uradi, a kada se ispostavi, da neke posebne razlike i nema, osnosno da zlatna koka ipak ne funkcioniše baš onako kako smo zamislili. Vrlo slično demokratiji koju smo nasilno doveli pre 11 godina i 14 dana (i nekoliko sati). To je samo preduslov, da se zasuču rukavi, a taj deo je nešto gde obično zapinjemo. Problem sa preko potrebnim akcijanjem je to što je kratkog daha, a što problemi koje je potrebno rešiti – nisu. Sve što se brzo “digne”, brzo i “splasne” (bez erotskih konotacija).

I da zakljucimo…

Problem je, dakle, u nama. Na druge ne možemo da utičemo, ali sebe možemo da promenimo. Sebe možemo da nateramo da reagujemo, sebe možemo da nateramo da makar i mravljim koracima krenemo ponovo ka mogućnosti da budemo narod koji veruje da može biti bolje. Jedan po jedan, korak po korak, ali krenimo, prolazi vreme, a stvari se neće rešiti same od sebe.

Probali smo najbolje što smo umeli i neuspeh je bio epski, ali razlika između pobednika i gubitnika, barem u životu, nije u ishodu pojedinačne borbe.

Razliku pravi samo jedno – da li odustaješ ili ne.

I da, ne planiram ovako da pišem ubuduće, niti da se bavim ovim temama, osim možda ponekad. Videćete, uostalom.